Ponekad se lijekovi doživljavaju kao čarobne pilule koje rješavaju sve probleme, dok se pritom zanemaruje uloga koju pacijent ima u procesu liječenja. To je osobito izraženo kod stanja koja imaju brojne kombinirane uzroke – metaboličke, psihološke, hormonalne i okolišne.
Lijekovi – uključujući i one za mršavljenje – mogu biti iznimno korisni, ali samo kao alat unutar šireg pristupa koji uključuje promjenu prehrane, povećanje kretanja i brigu o psihološkom i socijalnom zdravlju. Tek tada terapija daje svoj puni učinak.
Temelj zdravlja svakog organizma čine kvalitetna prehrana, redovita fizička aktivnost, izlaganje suncu i svježem zraku, te društveno i emocionalno blagostanje. Ako živimo od hrane loše kvalitete, oslanjamo se na kofein, stalno smo pod stresom i pritom to doživljavamo kao „značku časti“, ako smo kronično nezadovoljni poslom, obitelji ili društvenim okruženjem — takav način života prije ili kasnije mora ostaviti trag na zdravlju.
Zbog toga se liječnici obiteljske medicine često nalaze u nezavidnom položaju: liječe pacijente koji ne žele ili ne mogu prihvatiti vlastiti udio odgovornosti za svoje zdravlje. Takav proces liječenja dugotrajniji je i teži, za razliku od onih u kojima je pacijent svjestan svoje uloge i spreman aktivno sudjelovati u procesu ozdravljenja.
Da bi se to prepoznalo, ponekad pomaže jednostavan alat: skala spremnosti. Dovoljno je pitati:
“Na skali od 1 do 10, koliko ste spremni nešto promijeniti?”
Ako pacijent kaže “četiri”, nastavite:
“Što bi vam pomoglo da dođete do pet?”
To pitanje ne stvara pritisak, nego potiče razmišljanje. Kad se postavi više puta, pacijent često sam osvijesti da prepreka nije izvan njega, nego u njemu.
Promjena navika nikome nije laka, čak ni onima koji su jako željni i spremni. Što smo stariji, to je teže, jer su te navike postale dio nas. Svaka od tih navika ima svoje razloge, često ukorijenjene još u djetinjstvu, oblikovane iskustvima, strahovima i načinima kako smo se nosili sa životom.
Zato pacijentu nije dovoljno reći što treba promijeniti; potrebno mu je pomoći da prepozna zašto nešto radi i što ga sprečava da napravi pozitivnu promjenu.
Obiteljski doktor je često jedina osoba od autoriteta koja može pacijentu ukazati na to kako njegove današnje odluke oblikuju sutrašnje zdravlje. Ne kao prijetnju, već kao ogledalo stvarnosti u kojem pacijent može napraviti ovakav i onakav odabir.
Preporučljivo je promjenu postaviti kao njegovu ili njezinu osobnu odluku, ne kao naredbu. Većina ljudi loše reagira na zabrane. Kad čuju „ne smijete“, često se zatvore i gube motivaciju. Kad pacijent shvati da to ne radi zato što „mora“, nego zato što želi i zato što zaslužuje bolje zdravlje, otvara se prostor za suradnju.
Ponekad problem nisu znanje ni informacije, već pogrešni prioriteti. Ljudi jednostavno stave sebe na kraj liste. Podsjetiti pacijenta da je njegovo zdravlje temelj svega – i obitelji, i posla, i svakog budućeg plana – može pokrenuti promjenu. Jer zdrav čovjek može i želi sve, a bolestan želi samo jedno – zdravlje i ne može puno toga.
Promjena životnog stila ne događa se preko noći. Dugogodišnje navike su poput duboko utabane staze – ne može se iz nje iskočiti jednim potezom. Može se samo, dan po dan, micati volan za jedan stupanj i polako stvarati novi, zdraviji put.
Liječnici obiteljske medicine znaju najbolje da nisu svaka bolest ni svaki pacijent isti. Al svaki razgovor, svaki pokušaj motiviranja i svaka promjena zahtijevaju vrijeme, strpljenje i energiju.
No iza svakog uspješno motiviranog pacijenta stoji liječnik koji je vjerovao da može – i nije odustao.
Njegova nagrada nisu samo brojke i rezultati na papiru, nego unutarnji osjećaj smisla i osjećaj uspjeha što je uloženi trud imao učinak.
