Nema baš nikakve dvojbe da su nove tehnologije nešto vrlo poželjno i izrazito korisno za svaki zdravstveni sustav na svijetu. Bilo da je riječ o najnovijim lijekovima, novim uređajima ili metodama liječenja, inovativnoj primjeni postojeće ili potpuno nove IT tehnologije… praktički svaka inovacija može biti dobrodošlo unaprjeđenje zdravstvenog sustava i izravna korist za pacijente. Ukratko, svima je u interesu da najnovije (provjerene i odobrene) tehnologije budu implementirane svugdje i odmah. Naročito pacijentima, kojima nova tehnologija donosi veću kvalitetu usluge, mnogima povećava kvalitetu života, a nekima o novoj tehnologiji ovisi i život.
Odlično, znači sve nove tehnologije vrlo brzo nalaze svoje mjesto u svakom zdravstvenom sustavu i dostupne su svima kojima su potrebne? Ne…? A u čemu je onda problem?
Znam da ćete reći – novac (odnosno nedostatak istog), ali zanimljivo, novac čak i nije najveći problem… Naime, novca uvijek i ima i nema, odnosno koliko god da ga ima, nikad ga nema dovoljno za sve. Najveći problem (ili prednost) jest – kako je organizirano upravljanje novcem unutar nekog zdravstvenog sustava. O tom ključnom i vrlo složenom pitanju će, među ostalim, ovisiti i brzina kojom će pojedini zdravstveni sustav moći osigurati uvođenje novih tehnologija. Postoje i bogatije zemlje koje sporije uvode (tj. osiguravaju financiranje za) nove tehnologije u zdravstvu, i siromašnije koje uspijevaju pratiti korak i implementirati čak i najnovije inovacije na korist svojih građana. No doslovno svaka država na svijetu ima svoj, jedinstveno organiziran zdravstveni sustav, i svoj specifičan sustav financiranja, tj. prikupljanja i trošenja novca osiguranog za zdravstvo, a time i na nove tehnologije.
Kako su nove tehnologije (s pravom) relativno skupe, odnosno u pravilu skuplje od usporedivih postojećih tehnologija (lijekova/uređaja/postupaka), svaki zdravstveni sustav će, na ovaj ili onaj način, imati mehanizme kojima pokušava povećati troškovnu učinkovitost uvođenja novih tehnologija. Odnosno – dobiti što više za što manje. A ti mehanizmi u pravilu „teret“ uvođenja neke nove tehnologije „prebacuju“ na onoga koji donosi tu novu tehnologiju – inovatora/proizvođača (ili lokalnog zastupnika/distributera).
I tu dolazimo do dodatnog problema – iako većina sustava ima isti osnovni cilj – osigurati što brže uvođenje novih tehnologija za što manje novca, svaki sustav ima drugačije mehanizme kojima to pokušava postići. Pritom dosta često, a posebno u državama s relativno manjim financijskim mogućnostima, procedura uvođenja nove tehnologije u zdravstvo može biti (pretjerano) fokusirana na kratkoročne uštede, premalo uzimajući u obzir potencijalne dugoročne koristi (čak i financijske), kako za pacijente, tako i za cijeli sustav. Drugim riječima, u opravdanoj želji da „drže pod kontrolom“ rastuću potrošnju u zdravstvu, neki sustavi (ponekad i nenamjerno) usporavaju uvođenje novih tehnologija, nesvjesni dugoročne financijske štete i propuštenih prilika.
U takvoj situaciji, sve oči su uperene upravo na one koji i dolaze s novim tehnologijama – one koji su ih osmislili i koji ih nude – proizvođače (ili njihove lokalne zastupnike). Pacijenti očekuju kvalitetnije liječenje, sustavi očekuju učinkovitije proizvode i usluge, a investitori očekuju novu zaradu.
A onda postaje još i teže… Naime, u sustavima gdje je „teret dokazivanja“ učinkovitosti neke nove tehnologije, odnosno inicijative za uvođenje novog lijeka ili uređaja na tržište, prebačen prvenstveno na proizvođače ili distributere („jer oni od toga ionako zarađuju“), zapravo je na njih velikim dijelom prebačena i odgovornost za osiguravanje samog zdravlja pacijenata. Drugim riječima, ako proizvođač ne uspije osigurati lokalno financiranje i uvesti novu tehnologiju na određeno tržište, neće samo propustiti potencijalnu zaradu, nego će izravno utjecati i na (lošije) zdravlje ljudi u tom zdravstvenom sustavu.
Kako onda ispuniti sve te zahtjeve?
Jedino rješenje je „stisnuti zube“, dobro se pripremiti i odraditi proceduru na zadovoljstvo svih. Ne zaboravljajući pritom i na vlastitu učinkovitost, odnosno odraditi to sa što manje potrošenog novca i vremena. Ali kako?! Pa, ako su igdje vrijedile izreke „priprema je pola posla“ i „dobar savjet zlata vrijedi“, onda je to upravo kod uvođenja novih tehnologija u zdravstvu…
Jer uzalud vam i najbolji proizvod ako niste potpuno spremni za lokalne specifičnosti pripreme dokumentacije, procedure javne nabave, pisane ili nepisane politike formiranja cijena, vidljivog ili nevidljivog utjecaja pojedinih udruga ili grupa, pregovaranja oko ugovora… Uzalud vam sva lobiranja ako vam u ključnom trenutku „fali jedan papir“… Ili ako ste lobirali na krivom mjestu… Ako vam je farmakoekonomska studija prilagođena nekom drugom tržištu, makar to bila i susjedna zemlja… Čak i ako ste sve to dosad već odradili stotinu puta, jeste li sigurni da se nešto nije promijenilo u međuvremenu? Ili da je i prethodnih stotinu puta zapravo moglo biti odrađeno brže i učinkovitije?
Zato provjerite sve finese lokalnog sustava financiranja, javne nabave, pregovaranja i ugovaranja. Na vrijeme detektirajte sve pravne, organizacijske, društvene ili političke prepreke, kao vas ne bi usporile ili blokirale. Provedite (ažurnu!) analizu tržišta; provjerite tko vam je (stvarna!) konkurencija, a tko su vam (isplativi!) kupci; otkrijte tko su sve (ključni!) dionici sustava, od javne administracije, preko stručnih društava do nevladinih udruga; pripremite se za suradnju i nesuradnju; (brzo!) pronađite moguće saveznike i detektirajte potencijalne suparnike.
I ne zaboravite – potencijalna nagrada za sav taj trud je veća od same zarade koju možete ostvariti. Jer ako je već najveća odgovornost za uvođenje nove tehnologije na proizvođačima, onda je na njima i najveća zasluga za sve dobrobiti koja ta tehnologija može donijeti kad se počne primjenjivati u nekom zdravstvenom sustavu.
Zato sretno s pripremom, svima je u interesu da uspijete! A kako do kvalitetnog savjeta koji bi vam u tome mogao pomoći, pogledajte na: https://www.desiderius-consulting.com/pharma-industry/
Davor Katavić
DESIDERIUS CONSULTING d.o.o.
