Specijalizacija obiteljske medicine je posljednjih godina nepravedno marginalizirana i potcijenjena, često reducirana na funkciju prosljeđivanja pacijenata i ogromnog administriranja. Ovakva situacija narušava ugled i značaj ove izuzetno važne specijalizacije, destabilizira zdravstveni sustav i narušava kvalitetu usluge za pacijente.
Obiteljska medicina je temelj svakog učinkovitog zdravstvenog sustava. Ključna je za pružanje sveobuhvatne i kontinuirane zdravstvene skrbi jer liječnici obiteljske medicine dugoročno i sustavno prate zdravlje čitavih obitelji. Također, imaju holistički pristup zdravstvenom stanju pojedinca, uzimajući u obzir širu sliku koja uključuje povijest bolesti, osobnost, okolišne i genetske čimbenike.
U njihovoj ingerenciji je propisivanje lijekova za kronične bolesti, akutne bolesti i ublažavanje simptoma. To omogućava kontinuitet terapije, lakšu dostupnost lijekova i bolju kvalitetu života za kronične bolesnike. Ukoliko se očekivani terapijski učinak ne postiže unatoč terapiji, potrebna je uputnica specijalistu.
Lijekovi s uskim terapijskim indeksom kod kojih je razlika između terapijske i toksične doze vrlo mala, kompleksna farmako-terapija, rijetke bolesti i invazivne procedure su rezervirani za specijaliste i to je moguće razumjeti. Međutim, moderni lijekovi za liječenje dijabetesa tipa 2 definitivno ne pripadaju u tu kategoriju i ne mogu se smatrati opasnim niti kompleksnim.
S obzirom na ogromnu i rastuću prevalenciju dijabetesa tipa 2, a daleko premalo dijabetologa, ključno je da liječnici obiteljske medicine imaju mogućnost propisivanja široke palete ovih lijekova. Naravno, uspjeh liječenja dodatno ovisi i o prehrambenim promjenama te fizičkoj aktivnosti – dakle promjeni životnog stila.
Propisivanje lijekova za liječenje dijabetesa tipa 2 u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ima brojne prednosti, a nema osnove za ograničavanje ove specijalizacije u procesu liječenja. Liječnici obiteljske medicine najbolje poznaju svoje pacijente i njihovo okruženje, što im omogućuje da individualiziraju terapiju i pruže potrebnu podršku. Dostupnost lijekova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti smanjuje birokratske prepreke, skraćuje vrijeme čekanja na terapiju i efikasnije je.
Iako su kvalitetni lijekovi uz nadoplatu generalno loša strategija, postoji i pokoja pozitivna strana iz perspektive zdravstvenog sustava. Naime, ako postoji nadoplata za neki lijek, postoji dodatna efikasnost propisivanja lijeka. Pacijent će prije i češće odbiti sufinanciranje lijeka koji ne postiže željene efekte.
Zaključno, proširenje ovlasti liječnika obiteljske medicine na propisivanje svih lijekova za liječenje dijabetesa tipa 2 predstavlja logičan korak u unaprjeđenju zdravstvene zaštite. Naravno, uz kontinuiranu edukaciju liječnika obiteljske medicine o najnovijim smjernicama i terapijskim opcijama, te praćenja i evaluacije liječenja.
Krajnje je vrijeme da se ovoj specijalizaciji vrati stari sjaj i ovlasti koje će liječnicima obiteljske medicine omogućiti puni kapacitet rada i izvrsne rezultate skrbi za pacijente, posebno s dijabetesom tipa 2. Time će se potaknuti i veći broj liječnika da se odluče za ovu specijalizaciju, što će značajno doprinijeti smanjenju opterećenja u sustavu i većem broju liječnika obiteljske medicine.
